top of page
  • Writer's pictureSandra Brambilla

Zlatna krila, Nagrada za najbolju glumačku interpretaciju na 3. Zagrebačkom festivalu monodrame

Updated: May 31

 


Petra Svrtan
Foto: Dina Vukelić

Nagradu Zlatna krila, koju je kreirao Dimitrije Popović, za najbolju glumačku interpretaciju zasluženo dobiva Petra Svrtan, za ulogu Sare u monodrami Digitalno sama autorice Dine Vukelić, dramaturginje Dore Golub i redateljice Ive Srnec Hamer, u produkciji Empiria teatra.


Iako je, kako progovara Brook, u društvu uopće nejasna uloga umjetnosti i iako bi većina ljudi savršeno dobro živjela bez ikakve umjetnosti, ima ljudi koji bez kazališta ne mogu i ne bi mogli.


Između šest glumica i glumaca u šest žanrovski, tematski i izvedbeno raznovrsnih monodrama selektiranih između dvadeset i dviju predstava prijavljenih na 3. Zagrebački festival monodrame, stručni je žiri jednoglasno, nakon dvaju laureata, izabrao prvu laureatkinju.


U antologijskome Praznome prostoru zapisano je: Teatar nedvojbeno može biti posve osobito mjesto. Nalik je na povećalo, ali i na leće za smanjivanje. To je mali svijet te stoga može postati neznatan. Različit je od svakodnevice i stoga se lako može udaljiti od života.


Mlada glumica uronila je u minimalistički monodramski kazališni svijet svom snagom, sportski, bez poštede i kalkulacija i raznovrsnošću talenata pokazala pomaknut teatrabilan računalni život, prikazavši sva isprepletanja i prožimanja virtualnoga i stvarnosnoga, samoću na sceni, u životu, u ekranu i ispred njega, ogoljenost glumca koji iz praznoga prostora i u praznome prostoru stvara i stvori umjetnost.


Monodrama Digitalno sama duboka je i na trenutke depresivna vivisekcija jednog mladog života izloženog nasrtaju digitalnog svijeta. Nešto poput tjeskobnog solilokvija unutar četiri artificijelna zida u kojima se faze djevojačkog odrastanja, od djetinjstva, preko djevojaštva do odrasle dobi, urušavaju gubeći kontakt s realnom stvarnošću. Istinski osjećaji i emocije gube se u kaosu sve veće psihičke rastrojenosti, bijesa i rezignacije, do konačnog sloma koji završava u gluhoj samoći. Ovaj kaotični monolog zatvoren u pejsaž algoritamskog sustava lomi i najmanju dozu emotivne ljudskosti otvarajući zastrašujući svijet distopijske otuđenosti.

Glumica uspostavlja umjetničke silnice između nesigurnih prostora računala, kazališta i života povezujući mentalna i kreativna puknuća, psihoze i neuroze lukom u kojemu se transformira i tjelesno i govorno od avatarskoga preko avangardnoga do novoga, nepoznatoga identiteta.


U nagrađenoj monodrami glumica prezentira svoje pjevačke, plesačke i glumačke izvedbene talente, ogoljujući se pred publikom u intimističkom suprostoru, mijenjajući unutarnje i izvanjsko laganim i spretnim pomicanjem dijelova fragmentirane scenografije i položaja tijela sinusoidalno, od depresivnoga ležanja na početku predstave, do hipersenzibilne euforije zbog računalnih kontakata i razočaranja zbog vizualnih spoznaja svakodnevice izvan četiriju zidova iz kojih je pogled na život izazovni, ali zamućeni računalni prozor nijemih digitalnih glasova koji je destabiliziraju i postaju sveprisutni kaos misli i spoznaje.


U kratkom vremenu odvijanja monodrame, u pravom malom kazališnom eksperimentu glumica pokazuje iznimno, na visokoj umjetničkoj razini, vladanje jezikom, glasom i tonom, poigravajući se ludično računalnim brzim jezicima, i sintaktički i morfološki i artikulacijski i tako gotovo mijenjajući osobnost, mimikrirajući se i metamorfizirajući se u gotovo novo biće promijenjena imena, kostima, pokreta, mimike. U ovoj eksperimentalnoj računalnoj predstavi glumica živi ponovno svoje djetinjstvo, odnose prema roditeljima, lutkama, poklonima, hrani, prijateljstvima, znanosti, umjetnosti…., tražeći ljubav, toplinu, prijatelje, sebe i svoje JA.


Kuda bih išao kad bih mogao ići, što bih govorio kad bih mogao govoriti, tko to govori govoreći sebi JA piše Samuel Beckett, a beckettovski i završava ova izvrsna monodrama, kad glumica, u predstavi Sara, na sebe i konotativno i denotativno stavlja sve dijelove namještaja, sve što je muči, sve što je tišti, sve što je zarobljuje u svijetu koji ju je zatočio, u kojemu je zatvorena i iz kojega nema izlaza ili se izlaz samo naslućuje. Izvrsno se krećući i mijenjajući kostime i frizure, glumica s iznimnom lakoćom pokreta, lelujajući na granici svjetova uranja u nepoznate prostore i iz njih maestralno izranja tražeći svoj pravi identitet. Glumački je identitet nesporno našla. Život jest i nije apsurdan, virtualan i neuhvatljiv, ludičan i ludističan, težak i neuhvatljiv, kao i kazalište, koje unatoč svemu ili baš zbog toga o(p)staje.

 

Čestitam Vam na izvrsnoj glumačkoj interpretaciji uime Povjerenstva kojeg čine Branka Cvitković, glumica, Dubravko Jelačić Bužimski, književnik i Vesna Muhoberac, profesorica i kazališna kritičarka! Nadamo se da će Vas ova Zlatna krila nositi i dalje visinama glumačkoga umjeteonstva. Bravo!

 

Vesna Muhoberac, predsjednica žirija

 

コメント


bottom of page