VELEPOSLANICA BOSNE I HERCEGOVINE U HRVATSKOJ DR. SC. ELMA KOVAČEVIĆ-BAJTAL.: „ČOVJEK I ŽIVOT SU IZNAD SVEGA. ETIKA I LJUDSKOST NEMAJU ALTERNATIVU“
Updated: 5 hours ago

Razgovarala: Sandra Brambilla, mag. nov. /PRESSandra
Foto: Veleposlanstvo Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj
O diplomaciji, Zagrebu, povezivanju dviju susjednih zemalja, gospodarskoj suradnji i susretima s ljudima koji je podsjećaju zašto voli svoj posao.
Diplomacija nije samo niz službenih susreta, protokolarnih prijema i razgovora za pregovaračkim stolovima. Njezinu pravu vrijednost često otkrivaju upravo oni trenutci izvan službenog protokola – razgovor uz kavu, susret s ljudima, kulturni događaj ili iskrena razmjena mišljenja koja otvara vrata novim prijateljstvima i suradnji.
Da diplomacija prije svega počiva na ljudskosti, razumijevanju i povezivanju, potvrđuje i veleposlanica Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj dr. sc. Elma Kovačević-Bajtal, s kojom sam razgovarala o njezinu profesionalnom putu, životu u Zagrebu, diplomatskim izazovima i odnosima dviju susjednih zemalja. Ekonomistica i doktorica političkih znanosti, čiji je interes za diplomaciju oblikovalo i osobno iskustvo ratnih godina u Bosni i Hercegovini, posebno ističe važnost komunikacije, međusobnog poštovanja i stvaranja prilika za suradnju.
U razgovoru za PRESSandru otkriva kako izgleda diplomatska svakodnevica iza službenih kamera, što je najviše oduševljava u hrvatskoj metropoli, o mogućnostima jačanja gospodarskih veza Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te koliko joj znače susreti s ljudima koji joj prilaze riječima: „Vi ste i moja veleposlanica“.
Razgovor je to o diplomaciji s ljudskim licem, zajedničkim kulturnim i povijesnim poveznicama, ali i o uvjerenju da su čovjek, život i ljudskost uvijek važniji od protokola.

Poštovana Ekscelencijo, upoznajte čitatelje portala PRESSandra s Vašim životopisom i diplomatskim djelovanjem. Od kada potječe Vaš interes za diplomaciju i gdje ste do sada obavljali diplomatsku dužnost?
Svoje osnovno i srednje školovanje sam pohađala u Brezi, malom rudarskom gradu udaljenom 25 km od Sarajeva po Aliji Sirotanoviću, poznatom junaku rada tadašnje domovine. Akademsko obrazovanje sam nastavila u Sarajevu gdje sam diplomarala i magistrirala na Ekonomskom fakultetu a doktorirala na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. S posebnim zadovoljstvom ističem svoj humanitarni angažman tokom rata u Crvenom križu Breza.
Interes za diplomaciju potiče od početka agresije na BiH kada sam shvatila da odluke o nekoj zemlji zavise i od diplomatskog i medijskog djelovanja, odnosno načina kako se nešto predstavlja u svijetu. Shodno rečenom shvatila sam koliko nepoznavanje stvarne situacije, neznanje i nerazumijevanje stranih političara može da uspori djelovanje, blagovremenu i ispravnu reakciju koja se tiče života ljudi jedne zemlje.
Zapravo, oduvijek sam voljela da spajam ljude i da pomažem koliko mogu i umijem. A diplomacija je upravo to – pomaganje društvu i ljudima.
Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan u Zagrebu kada se ugase službene kamere? Imate li već svoja omiljena mjesta za kavu, šetnju ili opuštanje?
Zagreb ima dosta lijepih i zanimljivih mjesta. Pun je zelenila, parkova, muzeja i drugih kulturnih institucija ali i restorana koji nude odličnu hranu za svačiji ukus tako da, kad mi to obaveze dozvole nije teško izabrati mjesto i način rekreacije za predah između mnoštva dnevnih obaveza.
Kaže se da diplomati sa sobom uvijek nose komadić domovine. Što je ono „najbosanskije“ što ste donijeli u svoj zagrebački dom da Vas podsjeća na Sarajevo?
Zagreb i Sarajevo nisu daleko, tako da nije bilo potrebe donositi bilo šta što me podsjeća na Sarajevo. Osim toga, jezik je tu, sličan ili isti što je sasvim dovoljno za ublažavanje nostalgije kao prirodnog osjećaja koji porađa svako odsustvo iz domovine. Sa mnom je moja porodica i to mi je najvažnije.

Iako su Sarajevo i Zagreb blizu, svaki grad ima svoj ritam. Koja Vas je zagrebačka navika ili društveni ritual najviše iznenadio kad ste preuzeli mandat?
U Zagrebu ima jako puno javnih zbivanja i kulturnih manifestacija. I sve to ima svoj duhovni šarm. Ritual odlazaka na predstave, promocije knjiga i koncerte, posebno u Lisinkom i Areni su me oduševili. I mnogo je poziva na sve to. Ukratko, zadovoljna sam.
Veleposlanstvo BiH u Zagrebu otvorilo je i Kulturno-informativni centar. Kada biste morali kroz samo tri kulturna fenomena (hrana, glazba, film ili književnost) nekome tko nikada nije bio u BiH dočarati duh Vaše zemlje, što biste odabrali?
Najveći broj turista koji posjećuje Bosnu i Hercegovinu dolazi iz Republike Hrvatske. U Republici Hrvatskoj živi više od milion ljudi porijeklom iz BiH, tako da mnogi dosta toga znaju i nije lako nešto posebno od navedenog istaći.
Putem Kulturno-informativnog centra, dakle, samo podsjećamo na raznovrsnost kulture bosanskohercegovačkog šarenila koje se rijetko gdje sreće, usput promovišući istaknute pojedince i mlade ljude na njihovom putu afirmacije.
Mnogi znanstvenici i umjetnici koji su rođeni u BiH nastavili su svoje karijere u većim centrima kao što su Zagreb, Beograd i Ljubljana i prirodno je da ih zajedno promovišemo. Veoma sam se obradovala kada sam u Muzeju grada Zagreba ugledala statuu Oskara, kojeg je dobio Dušan Vukotić (rođen u Bileći, BiH), za animirani film Surogat.
Također sam bila sretna kada sam u nedavno otvorenom Muzeju sporta u Zagrebu ugledala repliku olimpijske baklje kojom je Sanda Dubravčić, poznata klizačica, upalila olimpijski plamen koji je označio početak Olimpijskih igara u Sarajevu davne 1984. godine.
Doktorirali ste na temi lobiranja kao instrumenta suvremene politike. Kako u praksi, izvan teorije, izgleda to „meko lobiranje“ – koliko se važnih dogovora zapravo postigne na neformalnim večerama, kroz kulturne događaje i običan ljudski razgovor?
Načini diplomatskog djelovanja su se kroz povijest mijenjali tako da uz službene diplomatske susrete, važnu ulogu u ostvarivanju ciljeva imaju i neformalna druženja, kulturna događanja i odlasci na „kafu“. Pored brojih dnevnih redovnih obaveza ponekad je teško za tu namjenu izdvojiti vrijeme, a često je i naporno, ipak kad god se ukaže prilika takvu vrstu „meke moći“ treba je koristiti. Upravo u tim trenucima ljudi su opušteniji i slušaju Vas sa više pažnje. U tim trenucima lakše je komunicirati i razvijati ideje zajedničke saradnje. Dakle, uvijek ste na poslu, htjeli to ili ne. Život i diplomatija stapaju se u način bivanja, prepliću se ugodno i korisno. To važi i za drugu stranu i daje smisao i ljudsku boju našim susretima. Čovjek i život su iznad svega. Prema tome se valja odnositi s poštovanjem. Etika i ljudskost nemaju alternativu. Bez poštovanja drugog nema samopoštovanja. I obrnuto. To je moj životni i profesionalni credo koga se držim uprkos nerijetkim izazovima ovog posla. Nismo svi isti. Valja to razumjeti i nositi se s tim.

Po struci ste ekonomistica, a ekonomija i diplomacija danas idu ruku pod ruku. Pokrenuli ste i inicijativu za osnivanje poslovnog kluba između BiH i Hrvatske. Koje su to gospodarske priče ili zanatlije iz BiH za koje smatrate da bi u Hrvatskoj mogli postati pravi hit?
Hrvatska je prvi vanjskotrgovinski partner BiH tako da nije lako nešto posebno izdvojiti. Sve veći broj privrednika iz BiH ulaže u Republiku Hrvatsku i to me veoma raduje. Prenos znanja iz Hrvatske je poželjan na polju korištenja finansiranja projekata iz EU fondova, zelene ekonomije i digitalizacije.
Voljela bih da se više u Hrvatskoj prezentiraju stari zanati (kazandžije - zanatlije koje se bave ručnom izradom i ukrašavanjem posuđa i predmeta od bakra, kao što su džezve, ibrici, đugumi i tepsije; kujundžije i filigrani: koji izrađuju nakit i ukrasne predmete od plemenitih metala (zlata i srebra); sarači: izrađa predmete od kože; ćilimari: Izrada tradicionalnih bosanskih ćilima s autentičnim šarama od vune). To su autentične boje bosanskog načina bivanja i življenja. A koliko vidim, ponešto iz kulinarske lepeze (burek, sirnica ... itd.), ovdje su se već udomaćili i imaju svoje poštovaoce što me ljudski raduje.
Često obilazite hrvatske gradove – od Rijeke, Šibenika pa do Istre i Slavonije. Koja Vas se ljudska priča ili susret s običnim građanima (ili našim manjinama) tijekom ovih putovanja najviše dojmila?
Susreti sa „običnim građanima“ me posebno vesele. I razgovori bez uljepšavanja, koji u sebi nose životni šarm i ljepotu, a ponekad i tragiku bolnog podsjećanja na zajedničku prošlost i izazove povijesnih turbulencija koje obični ljudi niti su htjeli ni zagovarali. I svi žele samo jedno: ne ponovilo se. Taj opšti pacifizam i dobronamjernost ljudi jeste ono što raduje i daje nadu. Zar ima nešto bolje?
Osim toga, nerijetko mi, u Zagrebu i širom Hrvatske, prilaze ljudi porijeklom iz BiH koji ovdje žive decenijama i, s osmijehom i bez patetike govoreći: „Vi ste i moja veleposlanica“. Tada sam najsretnija jer mi je to potvrda da radim svoj posao onako kako to prosječan čovjek, koji voli obje naše zemlje, očekuje i želi.
Diplomacija se tradicionalno smatrala „muškim svijetom“, no danas imamo sve više uspješnih veleposlanica. Kako iz Vaše perspektive izgleda balansiranje između iznimno zahtjevne diplomatske karijere i privatnog, obiteljskog života?
Diplomacija je profesija koja, kako već rekoh, nema strogo radno vrijeme jer se, pored dnevnih sastanaka posao nastavlja do kasno navečer zbog prisustva prijemima, večerama, koncertima i dugim "običnim" životnim razgovorima. Sve se to bez podrške porodice ne može činiti. Ovaj posao zahtijeva elastičnost i osmišljenu preraspodjelu privatnih i porodičnih obaveza. Ali nije neizvodljivo. Čak je izazovno u najkreativnijem smislu te riječi.

Ćevapi ili štrukli? (Ili možda oboje, ovisno o dobu dana?)
I jedno i drugo. Ćevapi i štrukli. Težak izbor.
Sarajevska pop-rok škola ili zagrebački val?
Sarajevska pop-rok škola.
Što se češće sluša u Vašem automobilu dok putujete na službene sastanke?
Radio Kaj.
Najbolji savjet o komunikaciji koji ste ikada dobili, a primjenjiv je i u diplomaciji i svakodnevnom životu?
Ne mogu se sjetiti savjeta, ali slijedim neke životne principe do kojih mi je stalo: s ljudima treba razgovarati i vezati se za riječ. Kako izgovorenu s one, tako i datu sa vlastite strane. Po onoj narodnoj "da se ljudi vežu za riječ, a volovi za rogove". Jednostavno i točno. Nenadomjestivo. Ukoliko je uzajamno i lijepo je i dobro. Etika i estetika u jednom. Dovoljno, zar ne?!
Što biste poručili mladim djevojkama u Bosni i Hercegovini koje danas maštaju o tome da jednog dana predstavljaju svoju zemlju u svijetu?
Mladim djevojkama bih poručila da svakodnevno rade na sebi, da se obrazuju, duhovno usavršavaju i prate nove znanstvene trendove; da volontiraju i posjećuju konferencije kako bi upoznale ljude i napravile svoj network.

Razgovor s veleposlanicom Bosne i Hercegovine pokazuje da diplomacija nije samo predstavljanje države i zastupanje njezinih interesa, nego i svakodnevno građenje povjerenja, njegovanje prijateljstava i prepoznavanje onoga što nas povezuje. Hrvatska i Bosna i Hercegovina dijele mnogo više od zajedničke granice – povezuju ih ljudi, obitelji, kultura, jezik, gospodarstvo i brojne životne priče.
Možda je upravo zato njezina najvažnija poruka ujedno i najjednostavnija: „Etika i ljudskost nemaju alternativu.“ A kada diplomaciju promatramo kroz takvu perspektivu, postaje jasno da njezini najveći uspjesi nisu uvijek zapisani u službenim dokumentima i protokolarnim izvješćima. Ponekad se kriju u iskrenom razgovoru, pruženoj ruci i osjećaju pripadnosti koji ne poznaje granice.
Jer, kako pokazuje i iskustvo dr. sc. Elme Kovačević-Bajtal u Zagrebu, najljepše priznanje jednom diplomatu možda je upravo kada mu ljudi, bez službenih titula i protokola, kažu: „Vi ste i moja veleposlanica.“




Comments