Tragovima prezimena Brambilla: Putovanje u srce Lombardije

Milano – grad koji ne hoda, nego maršira

Postoje putovanja na koja odeš zbog odmora. I postoje ona na koja odeš jer te nešto vuče iznutra, kao miris svježe pečene focaccie iz sporedne ulice u Milanu. Ovo drugo potaknulo me je na moje putovanje. Putovanje u zemlju mojih predaka, u Lombardiju, tamo gdje prezime Brambilla nije egzotična pojava nego "lokalna vremenska prognoza".

Već pri dolasku u Milano imala sam osjećaj da grad govori nekim poznatim jezikom. Možda su to bile geste ljudi koji razgovaraju rukama kao dirigenti opere, možda zvuk tramvaja koji škripe kroz stare ulice, ili jednostavno činjenica da svaki drugi čovjek izgleda kao da ide na naslovnicu modnog časopisa — čak i kada baca smeće.

A onda — Piazza del Duomo.

Katedrala koja te natjera da šutiš

Kad prvi put staneš pred Duomo di Milano, instinktivno prestaneš pričati što je za mene bila novost. Ne zato što nisam imala što reći, nego zato što je mozak pokušavao procesuirati kako je moguće da su ljudi prije nekoliko stoljeća odlučili: “Znate što? Idemo napraviti nešto s 130 tornjića. Čisto onako, iz hobija...”

Milanska katedrala ne izgleda kao građevina. Izgleda kao da je netko isklesao oblak od mramora.

Penjanje na krovove Duoma bilo je posebno iskustvo. Dok sam hodala među tornjićima i kipovima svetaca, osjećala sam kao da šetam po kulisi nekog povijesnog filma.

Pogled na Milano bio je spektakularan — moderni neboderi u daljini, stare kupole, beskrajni valovi krovova i ljudi sitni poput zrna riže. U jednom trenutku puhnuo je lagani vjetar i donio miris kave, pečenih kestena, aperola... Italija ima talent da i zrak miriše filmski.

Unutrašnjost katedrale djelovala je gotovo nestvarno. Visoki stupovi nestajali su u tami svoda, svjetlost je kroz vitraje padala poput obojenog dima, a tišina je bila toliko snažna da su čak i turisti spontano utišali svoje “selfie komentare”.

Galleria, espresso i lekcija iz talijanskog života

Odmah pokraj katedrale nalazi se Galleria Vittorio Emanuele II — mjesto gdje shvatiš da Talijani ni shopping ne rade prosječno.

To nije trgovački centar. To je palača koja se "slučajno bavi trgovinom".

Pod staklenom kupolom miješaju se parfemi, zvuk šalica, elegantni koraci i žamor na deset jezika. Sjediti ondje uz espresso znači promatrati malu kazališnu predstavu života. Talijani ne piju kavu da bi se razbudili. Oni piju kavu kao umjetničku disciplinu.

Naravno, pokušala sam naručiti na talijanskom. Konobar me pogledao s blagim suosjećanjem koje inače rezerviramo za malu djecu i ljude koji prvi put koriste GPS.

Leonardo da Vinci – čovjek koji očito nije znao odmarati

Posjet muzeju posvećenom Leonardu da Vinciju bio je podsjetnik da postoje ljudi kojima jedan život jednostavno nije dovoljan.

Dok sam gledala njegove skice strojeva, letećih naprava i tehničkih ideja, postalo je jasno da Leonardo nije bio renesansni čovjek — bio je renesansna cijela ekipa.

Najviše me fascinirala činjenica da je prije više od 500 godina crtao stvari koje izgledaju kao prototipi modernih helikoptera i tenkova, dok se ja ponekad osjećam produktivno ako uspijem pravilno složiti policu bez viška vijaka.

Bergamo – grad iznad oblaka

Drugog dana krenula sam prema Bergamu, gradu koji izgleda kao da je podijeljen između sadašnjosti i srednjeg vijeka.

Uspon uspinjačom prema Città Alti bio je trenutak kada se moderna svakodnevica polako topi iza tebe. Kako se kabina penjala, otvarali su se pogledi na crvene krovove, zvonike i zelene brežuljke Lombardije.

A onda ulazak kroz UNESCO-om zaštićene venecijanske zidine.

Città Alta nije samo stari grad — to je vremeplov od kamena. Ulice su uske i popločane, prozori puni cvijeća, a svaki trg izgleda kao scena za romantični film u kojem netko obavezno nosi baguette pod rukom.

Na Piazza Vecchia sjedila sam uz aperol i promatrala život koji ondje teče sporije i ljepše. Talijani imaju rijedak talent: znaju uživati bez žurbe i bez grižnje savjesti.

U bazilici Basilica di Santa Maria Maggiore zastala sam nekoliko minuta potpuno nijema. Freske, zlato, detalji, svjetlost svijeća — sve je djelovalo kao da umjetnost ovdje nije bila luksuz, nego način života.

S gradskih zidina pružao se pogled koji oduzima dah. Lombardija se širila u daljinu pod mekanim svjetlom poslijepodneva, a negdje u tom krajoliku osjećala sam i vlastite korijene. Čudno je kako mjesta koja prvi put vidiš ponekad djeluju poznatije od nekih u kojima si odrastao.

Lago d’Iseo – Italija bez žurbe

Na povratku prema Hrvatskoj stigla sam do Lago d’Iseo, možda najtišeg i najpoetičnijeg dijela putovanja.

Vožnja brodom po jezeru bila je poput ulaska u razglednicu. Voda je bila gotovo nestvarno plavozelena, planine su se ogledavale na površini, a Monte Isola uzdizala se iz jezera poput zelenog otoka iz neke stare legende.

Nije bilo buke velikih turističkih masa. Samo zvuk valova, galebova i povremeni smijeh s obale.

U gradiću Iseo ljudi sjede satima uz espresso i gelato kao da vrijeme ondje ima drugačiji dogovor s čovjekom. I možda upravo zato taj kraj djeluje iscjeljujuće — podsjeća te da život nije popis obveza nego zbir trenutaka koje si stvarno doživio.

Putovanja nas ne mijenjaju odmah — ali nas zauvijek pomaknu

Ovo putovanje nije bilo samo obilazak gradova, muzeja i znamenitosti. Bilo je to putovanje prema korijenima, prema osjećaju pripadnosti i prema onom dijelu sebe koji često zaboravimo u svakodnevnoj žurbi.

Milano me naučio kako ljepota može biti grandiozna. Bergamo da povijest može disati. Lago d’Iseo da mir nije dosada nego luksuz.

A Italija… Italija me podsjetila da život treba živjeti glasnije, sporije, strastvenije i s više dobre hrane i pića. Jer putovanja nisu bijeg od života. Putovanja su podsjetnik kako život zapravo treba izgledati.

Tekst i foto: Sandra Brambilla/PRESSandra