Od nagradne igre do vinkovačke avanture: vikend za dvoje koji je mirisao na rakiju, pekmez i Slavoniju

Tekst: Sandra Brambilla/PRESSandra

Foto: PRESSandra i Boso

Boso nas je nagradio vikendom u Vinkovcima, a mi smo se vratili s punim srcem, koferom domaćih proizvoda i pekmezom koji smo sami skuhali – dokaz da se u Slavoniji ne ide samo u goste, nego i ravno za stol!

Kažu da treba sudjelovati u nagradnim igrama jer se nikad ne zna. E, pa ja sam jedna od onih koja sada ima vrlo dobar dokaz da se isplati igrati! Osvojila sam nagradnu igru koju je organizirala tvrtka "Boso", u vlasništvu obitelji Bosiljka Stanića, – vikend za dvoje u Vinkovcima.

I tako sam zadnju subotu u kolovozu ove godine krenula prema Slavoniji, bez velikih očekivanja, ali s vrlo dobrim predosjećajem. A da putovanje odmah dobije pravi slavonski ton, pobrinuli su se veseli zaposlenici Bosa, Matea i Daniel, koji su nas u busu ponudili rakijicom i kolačima.

Uostalom, svako putovanje obećava uspjeh kada vas na samom pragu dočekaju s osmijehom, čašicom domaće rakije i toplim kolačima.

Dobrodošlica koja je odmah rekla – ovdje ćete uživati!

Na odredištu, u restoranu "Barun Trenk", dočekao nas je Ante Tustonjić, voditelj marketinga tvrtke Boso. Uz srdačnu dobrodošlicu stigla je i kava, a potom i pokloni organizatora.

Već tada je bilo jasno da ovo neće biti klasičan „osvojili ste vikend pa evo vam ključ sobe“ aranžman. Boso je osmislio cijelu priču – od upoznavanja grada i njegove povijesti do gastronomije, druženja i slavonske tradicije.

I upravo mi se ta ideja posebno svidjela. A Vinkovci su imali što pokazati.

Vinkovci – grad koji priča više od osam tisuća godina

Prva stanica bio je "Gradski muzej Vinkovci", gdje nas je s nevjerojatnim entuzijazmom dočekao ravnatelj Hrvoje Vulić.

Kad vam netko o svom gradu i njegovoj povijesti priča s takvom energijom, teško je ostati ravnodušan. A Vinkovci imaju povijest koja definitivno zaslužuje da se o njoj priča mnogo glasnije.

Od arheoloških nalaza do života ljudi koji su ovdje živjeli kroz stoljeća, muzej je svojevrsni vremeplov. I upravo ćete tijekom ovog vikenda shvatiti da se u Vinkovcima povijest ne nalazi samo iza muzejskih vitrina – ona je doslovno "ispod vaših nogu".

Kuća Ivana Kozarca – povijest pod staklenim podom

Posebno me je oduševila rodna kuća hrvatskoga književnika Ivana Kozarca.

Rođen je upravo u Vinkovcima 1885. godine, a u svojim je djelima ostavio snažan trag Slavonije, njezinih ljudi, života, običaja, ljubavi, strasti i društvenih prilika.

Njegov „Đuka Begović“ ostao je jedno od najpoznatijih djela hrvatske književnosti, a njegova „Slavonska krv“ kao da u naslovu nosi ono što smo tijekom ovog vikenda i sami osjetili – snažnu povezanost ljudi s ovim krajem.

Rodnu kuću pokazala nam je Katarina Stanić, a upravo je zahvaljujući njoj i njezinu suprugu Bosiljku ova kuća dobila novi život. Kuću su obnovili i rekonstrukciju financirali s jasnom željom – što vjernije rekonstruirati vrijeme u kojem je živio Ivan Kozarac i posjetiteljima približiti njegov život, ali i puno stariju priču ovog prostora. Čak su i zidovi posebno uređeni kako bi izgledali poput onih s početka 20. stoljeća.

A onda dolazi pravo iznenađenje.

Tijekom arheoloških istraživanja u podrumu pronađeno je čak 11 grobnica, od kojih neke datiraju i oko 5700. godine prije Krista, dok druge pripadaju rimskom razdoblju. Pronađeni su brojni ulomci keramike i drugi predmeti, a ono što je posebno fascinantno jest da su nalazi ostali tamo gdje su pronađeni.

Kako biste ih vidjeli, ne morate silaziti u mračni podrum s baterijom u ruci. Dovoljno je pogledati – kroz stakleni pod kuće!

Svjetla osvjetljavaju arheološke nalaze, pa vam se ispod nogu otvara prizor koji vas na trenutak ostavi bez teksta.

U prizemlju je pak Kozarčevo vrijeme. Originalni i restaurirani namještaj, panoi s informacijama o njegovu životu i radu, fototapete s njegovim rukopisima te audio i videoprojekcije stvaraju atmosferu vremena u kojem je živio.

Posebno su simpatičan detalj zidne „mustre“, ručno oslikane valjkom kako bi izgledale poput onih kakve su početkom prošlog stoljeća krasile zidove.

Dakle, dok gledate gdje je živio Ivan Kozarac, istodobno ispod sebe možete vidjeti što se na tom istom prostoru događalo tisućama godina prije njega.

Tako sam se našla u pomalo nestvarnoj situaciji: stojim u obnovljenoj kući hrvatskog književnika s početka 20. stoljeća, a ispod mojih nogu otvara se priča koja seže tisućama godina prije Kozarca.

Ako ovo nije povijest na dlanu – odnosno pod nogama – ne znam što jest?!

I upravo sam tamo još jednom shvatila koliko je važno čuvati ovakva mjesta. Jer kada čuvamo kuću jednog pisca, mi zapravo čuvamo dio identiteta cijelog kraja.

Tragovi Vinkovaca vode i do Kozarca, Šokčevića i Runjanina

O povijesti grada još nam je više ispričala vodičkinja Mirna Katičić, koja nas je provela Vinkovcima i pokazala njihove najvažnije znamenitosti.

Vinkovci su smješteni uz rijeku Bosut, a na njihovu području život traje više od osam tisuća godina. To nije samo lijepa turistička rečenica – arheološki nalazi potvrđuju kontinuitet života od prapovijesti do danas.

A onda sam otkrila i jedan detalj koji mi je posebno zanimljiv – Vinkovci su povezani s Orionom, najstarijim indoeuropskim kalendarom, odnosno keramičkom posudom iz vremena vučedolske kulture, koji datira oko 2600. godine prije Krista. Pronađen je upravo u Vinkovcima, 1978. godine, prilikom kopanja skloništa na lokaciji današnjeg Hotela Slavonija.

Dakle, dok mi danas gledamo na sat da ne zakasnimo na kavu, naši pretci su prije više od četiri tisuće godina gledali u nebo i prema zvijezdama slagali svoj kalendar.

Vinkovci su, inače, nekada bili rimske Cibale, a upravo su ondje rođena i dva rimska cara – braća Valentinijan I. i Valens.

Šetajući gradom uz Bosut, slušala sam priče o ljudima koji su obilježili Vinkovce i hrvatsku povijest, ali o gradu koji danas živi kroz kulturu, tradiciju i manifestacije poput Vinkovačkih jeseni.

O banu Josipu Šokčeviću, jednom od najznačajnijih hrvatskih vojnih i političkih osoba 19. stoljeća, Josipu Runjaninu, skladatelju melodije hrvatske himne „Lijepa naša domovino“, o Vinkovčanima koji su svojim radom ostavili trag daleko izvan granica grada.

Ali i o gradu koji danas živi kroz kulturu, tradiciju i manifestacije poput Vinkovačkih jeseni.

Mirna nam nije samo pokazivala zgrade i trgove. Ona nam je pričala priče o ljudima, a upravo zbog toga sam Vinkovce počela doživljavati potpuno drugčije jer takve priče gradu daju dušu.

Hotel Slavonija i večer na Teninom salašu

Nakon obilaska slijedio je smještaj u hotelu Slavonija, a onda – ono zbog čega se u Slavoniju, među ostalim, i dolazi.

Večer smo proveli na Teninom salašu, uz autohtonu hranu, tamburaše, dobro raspoloženje i društvo organizatora. Posebno nam se pridružio i vlasnik tvrtke Boso, Bosiljko Stanić.

Tamburaši su vrlo brzo napravili ono što tamburaši najbolje znaju – uvjerili nas da ples zapravo nije opcija nego obveza.

Večer je prošla u smijehu, razgovoru, pjesmi i plesu, a upravo takvi trenutci ostaju među najljepšim uspomenama s putovanja.

Nedjelja rezervirana za – pekmez!

Ako ste pomislili da je nakon večeri na salašu nedjelja rezervirana za spavanje i kavu, prevarili ste se.

Čekali su nas 12. Dani Teninog salaša i Pekmezijada!

Naš tim ponosno se nazvao „Slatki tim Zagreb“. I odmah da riješimo najvažnije pitanje – nismo pobijedili jer smo bili izvan konkurencije - u statusu gosti. Ali zato smo se ponašali kao da smo već osvojili zlato.

Uzeli smo domaće šljive, šećer, veliku dozu ljubavi, još veću dozu truda i – puno miješanja.

Temperatura je bila takva da smo pekmez praktički kuhali na +500 stupnjeva – barem se tako činilo nama koji smo stajali uz kotao.

Rezultat?

Pekmez je bio odličan!

A možda je tajna upravo u tome što smo ga radili sami. Jer nema boljeg osjećaja nego kada nakon toliko miješanja napokon kušate rezultat vlastitog rada.

I naravno – ponijeli smo staklenku kući i ono najvažnije – zadovoljstvo što smo ga sami napravili.

Jer kakav bi to bio povratak iz Slavonije bez vlastitog pekmeza?

A mogu vam reći – nema slađeg pekmeza od onoga koji sami skuhate.

Pekmezijada – festival okusa, tradicije i mašte

Tenin salaš tih je dana bio pravo malo carstvo slavonskih okusa.

Na sajmu su se predstavili brojni OPG-ovi s autohtonim proizvodima, a natjecateljski timovi potrudili su se ne samo oko pekmeza nego i oko izgleda svojih štandova.

A tu je tek bilo kreativnosti!

Nošnje, stari predmeti, domaći proizvodi, ukrasi, tradicijski detalji i priče koje stoje iza svakog štanda pokazali su koliko se ljubavi ulaže u očuvanje običaja.

Nazivi ekipa sami su po sebi zaslužili nagradu za kreativnost – "Cice Mice“, „Nema dečka, ima pekmeza“...itd.

A tehnike kuhanja pekmeza?

E, to vam neću otkriti. Morat ćete doći u Slavoniju, pronaći svoju ekipu, svoju šljivu i svoju tajnu recepturu. Mi svoju još nismo spremni odati!

Na salašu je bilo svega – od ručka i večere do tamburaša, konja, ponija i magaraca. Prava slavonska razglednica, samo bez potrebe da je netko nacrta.

Na kraju su pobjedu odnijele "Sestre i druge" iz Cerne, drugo mjesto osvojili su "Pekmezići" iz Nuštra, dok su treće bile "Pekmezare" iz Cerne.

A naš „Slatki tim Zagreb“?

Mi smo bili pobjednici vlastitih srca i želuca. A i to se računa.

Posebno nas je razveselila nagrada Saponije, čiji smo paket proizvoda također ponijeli kući.

Boso nije organizirao samo nagradnu igru – nego priču o Slavoniji

Vikend je pokazao koliko jedna dobro osmišljena nagradna igra može biti više od običnog poklona. Boso je spojio ljude, grad, povijest, gastronomiju, tradiciju, domaće proizvode i slavonsko gostoprimstvo u jedno iskustvo. I ono što mi se posebno svidjelo jest njihova želja da se za Vinkovce i Slavoniju čuje što dalje. Hvala organizatoru što nije organizirao samo nagradnu igru, nego nam je otvorio vrata svog kraja.

Da se priča o njihovoj povijesti, ljudima, običajima, nošnjama, domaćoj hrani, OPG-ovima, pekmezu, tamburama i svemu onome što često postoji tik pred nama, a premalo se o tome govori, te da na ovaj kraj ne gledamo samo kao prolaznu točku na karti, nego da ga upoznamo, osjetimo i doživimo. Hvala Turističkoj zajednici Vukovarsko-srijemske županije i svim ljudima koji svakodnevno rade na tome da se priča o Vinkovcima čuje dalje.

Jer Slavonija nije samo geografski pojam.

To je miris domaće hrane, čašica rakije dobrodošlice, zvuk tambure, šljiva koja završava u pekmezu, priča koju vam netko s ponosom ispriča, stari komad namještaja koji čuva uspomenu i ljudi koji žele da njihov kraj upoznate i zavolite.

A ja sam ga, zahvaljujući Bosi, upoznala na najbolji mogući način.

U Vinkovce sam stigla kao dobitnica nagradne igre. Vratila sam se kao netko tko će o njima pričati i pisati.

Osvojila sam vikend za dvoje, a vratila se s punim koferom doživljaja. I, naravno, jednom staklenkom pekmeza, dobro dvije. Jer neke nagrade jednostavno imaju okus. A ova naša – okusa je Slavonije.

Međutim, ono najvrjednije nisam mogla spakirati. Osjećaj da sam za samo jedan vikend upoznala ljude, grad i kraj koji imaju što reći – i da tu priču vrijedi čuti.

Zato, dragi Vinkovci, ovo nije zbogom, već vidimo se ponovno!